preskoči na sadržaj

Osnovna škola Brezovica

Login

Literarni i likovni radovi naših učenika

  Nebesko lice (putopis)   

 Zora. Krećem. Stižem u primorje. Vozim se po makadamu. Oko mene more i ponegdje neko staro dalmatinsko selo.

 Promatram okoliš. U plavom moru zlatni odraz. To sunce pokazuje moru svoju ljepotu. S druge strane ceste vjetar raspliće sijedu kosu planinama koje sunce ne želi obasjati bojeći se da će ga planine zasjeniti svojom ljepotom. U podnožju brda, tik uz cestu, nekoliko kamenih starih jadnica koje polako ali sigurno umiru. To su stare kuće seljaka koji su živjeli ovdje. Vjetar kao da plače i oplakuje te kuće kojima je sudbina zapečaćena. Idem dalje. Pustoš. Idućih par sela dijeli istu sudbinu. Napuštene kuće, ostavljene da umru, a kad umru, da nitko ne žali za njima. Sunce se i dalje divi svojoj ljepoti ne mareći za vapaje kuća koje čekaju da ih obasja, ali to se neće dogoditi. Jer zašto bi tako lijepo nebesko sunce obasjavalo takve ružne kuće?  Ta, one nisu dovoljno vrijedne da vide sunčev obraz. Netom prije sljedećeg sela – zelenilo. To su bili dalmatinski pašnjaci na kojima su pasle koze, životinje koje su ih držale na životu. Ali sada propadaju. Sljedeće selo bilo je veliko, umjesto kamenih kuća u njemu su luksuzne vile. Usred sela, umjesto bunara, trgovački centar. Sunce obasjava selo. Vrućina. Sunce udara u obraze. Zastajem. Neke čudne misli mi prolaze glavom.

 Razmišljam. Obuzima me tuga. Čudim se što sunce obasjava to luksuzno, moderno selo, a ne želi ni pogledati one jadne kuće koje čeznu za njegovim pogledom. Odlazim do mora i počinjem plakati. Moje suze stapaju se s morem i imam osjećaj da bi moja tuga mogla ispuniti cijelo more, a sve zbog jednog uobraženog sunca. 

Mateo Kašinec, 8. d


        Brezovica    

 

        Ima jedno mjesto,

        Koje volim ja

        Srcu mome drago

        Neka cijeli svijet zna.

 

        Brezovica moja,

        Možda je mala,

        Al u srcu mom je velika

        To nije šala.

 

        Brezovica dvorac ima

        Koji zanimljiv je svima.

        Želim da se uredi

        Jer još uvijek vrijedi!

        Leonarda Čižmešija, 4.b


           Moja Brezovica

 

      U Brezovici je moj rodni dom

      I tamo je sve po ukusu mom.

 

      Šareni cvjetići u travi blistaju

      I baš joj dobro pristaju.

 

      Uz ribnjak što kao dragulj sja

      Volim se s prijateljima igrati ja.

 

      U Brezovici nema gradske buke

      I sve se radi bez muke.

       Teo Brebrić, 4.b


Ukrasni lampioni učenika posebne skupine

 

Da sam potočić

Hana Markulin

Gledam u mali, bistri potočić. Razmišljam kakav je život tog malog potočića i kakav bi bio moj život da sam on. Da sam ja potočić, danju bih se igrala s ribicama, a noću bih živcirala ljude svojim stakleno-bistrim slapićima koji žubore. Razgovarala bih s proljetnom travom i ljubičastim šafranima. Dan voda slavila bih tako što bih uz pomoć ribica očistila svoj zagađeni dio. Sunce bi gledalo svoj velik žuti odraz u meni. Djeca bi bacala kamenčiće, a ribice bi mislile da je to hrana za njih.Po svemu ovome, moj život  bio bi jedna velika igra. No ima i jedan ogroman strah. Taj strah je zagađenje. Kada bi me ljudi zagadili, ne bih imala ribica i ni s kim se ne bih mogla igrati. Ne bih mogla ljutiti ljude jer se moji slapići od silnog smeća ne bi mogli pomicati. Trava i šafrani ne bi razgovarali sa mnom jer bi mislili da to nije onaj mali bistri potočić s kojim su nekada bili dobri prijatelji. Na Dan voda sama bih morala maknuti smeće, a i Dan voda mi nikada ne bi bio gotov. Sunce će, ako bude gledalo svoj odraz u meni, pomisliti da je bolesno. Djeca ne bi vidjela gdje su bacila kamenčiće od tog smeća. Vidite, potočićev život je velika igra, ali i još veća briga!!!

Jesenje boje

Hana Markulin

Te lijepe jesenje boje,

koje su se utkale

u oči moje.

 

Danju šarene poput

duge,

šaraju moje selo

u žutu, crvenu i druge!

 

A noću,

kao da mijenjaju boju,

a još su u kroju svoju.

 

Ljudi s čuđenjem 

gledaju prošarana stabla

koja izgledaju kao da je na njih

kiša jesenjih boja pala.

 

A kada padne prošarano lišće

i pretvori se u boju smeđu,

znači da se bijele pahulje

sve brže kreću,

one će se sa zemljom stopiti, 

a prošarano lišće u prah pretvoriti.


Likovni radovi učenika 2. razreda PŠ Hrvatski Leskovac 

Stripovi učenika 1. razreda PŠ Hrvatski Leskovac

 

Moja prva knjiga

preskoči na navigaciju