Osnovna škola Brezovica

5. travnja ove godine književnica Sanja Pilić posjetila je našu školu. Prije susreta s učenicima porazgovarala je s našim novinarima, Teom Konosić, Ana Marijom Geljić Vilušić i Bornom Babićem.

Tea: Pročitala sam Vaš roman Sasvim sam popubertetio. Jako mi se svidio. Od početka sam se smijala. Pročitala sam roman u jednom dahu.

Sanja Pilić: Pa, jako mi je drago. Davno sam napisala taj roman. I meni je isto bilo zgodno pisati ga. Malo sam svoga sina stavila u njega, kad je on bio u pubertetu. Knjiga je inače dobila nagradu Grigor Vitez i napravljena je predstava po njoj, koja igra u Žar ptici već devet godina.

Tea: Ovaj roman napisali ste u prvom licu iz perspektive dječaka u pubertetu. Oduševilo me kako ste to uvjerljivo napisali. A kad sam saznala da imate sina, pomislila sam da Vam je on prepričavao te situacije.

Sanja Pilić: Taman posla! Poludio bi. On je djelomično u ovoj knjizi i moram naglasiti da nije bio depresivan u pubertetu kao glavni lik u ovom romanu. Ali sam neke događaje navela. Sin mi je dosta lagao u sedmom razredu. Kad sam došla u školu, saznala sam za njegove jedinice i lupila sam ga imenikom. Razrednica je bila začuđena, a on se smijao. Tu sam situaciju opisala u romanu. Zapravo sam bila prilično stroga mama. Što su moja djeca bila starija, postajala sam stroža.

Tea: U knjizi dosta pišete o samopouzdanju. Likovi u romanu čitaju literaturu te tematike.

Sanja Pilić: Da, zato što sam sama čitala knjige o samopouzdanju. Kad imaš dvoje djece, moraš knjige o samopouzdanju čitati jer inače nećeš preživjeti. (smijeh) Pogotovo kad uđu u pubertetske godine. U knjizi glavni lik mami krade te knjige i čita ih da bi nekako sam sebe spasio.

Tea: Šest Vaših naslova je u lektiri. Koliko Vam to znači?

Sanja Pilić: Drago mi je to. Bolje nego da me mrze. (smijeh) Djeca obično ne vole lektiru. Meni je ta knjiga jako draga. Sjećam se kad sam je dovršavala. Bilo je ljeto, bila sam u Rovinju i nije mi se dalo pisati. (smijeh) Žao mi je jedino jer je popis lektire davno napravljen i neki noviji naslovi nisu na tom popisu. Ne mislim samo na svoje romane, nego i na djela svojih kolega.

Tea: Kći ste poznate spisateljice za djecu Sunčane Škrinjarić. Je li to utjecalo na izbor Vašeg zanimanja ili postoje neki drugi razlozi zbog kojih ste se odlučili za ovo zanimanje?

Sanja Pilić: Ne znam je li baš ta činjenica utjecala na mene. Ali sjećam se da je mama oduvijek pisala. I odmalena sam jako voljela čitati i s njom sam razgovarala o knjigama. Međutim, u djetinjstvu, a ni u mladosti nisam razmišljala o tome kako ću biti spisateljica. Ali, kako sam se bavila fotografijom i crtanim filmom, u jednom mi je trenutku nedostajalo posla, kasnije sam dobila i djecu i željela sam više biti kod kuće, tako da mi se javila potreba za pisanjem, a i jedan urednik knjiga za djecu nagovarao me na pisanje. Vidjela sam da mi to ide, tako da sam na kraju propisala kao i moja mama. Imala sam i prabaku koja je pisala. I tata je nekad pjesme pisao. Prije je bilo uobičajeno baviti se pisanjem.

Borna: Ja sam pročitao Vašu zbirku priča Nemam vremena. Jako mi se svidjelo, smijao sam se cijelo vrijeme. Pitam se što Vam je lakše pisati. Duge romane ili kratke priče poput ovih?

Sanja Pilić: Različito je. Volim pisati kratke priče jer me to odmara. Ne moram se dugo baviti pričom i istim likovima. Razgalim se dok pišem te kratke forme, obično sam dobre volje. One su zgodne za odmor od pisanja romana. Kad pišem roman, zabavljam se na drugi način jer su ti moji likovi dulje vrijeme živi, duže se njima bavim pa mi je i to na drugačiji način ugodno. Tako da ne mogu reći što mi je draže. Volim obje vrste pisanja. Jedno me odmara od drugog.

Borna: Što ste prvo napisali?

Sanja Pilić: Prvo djelo koje sam napisala je Ah, ludnica! Objavljena je 86. godine kad sam već bila gospođa u godinama. (smijeh) To su bile priče za odrasle. Uslijedila je Tjeskoba šutnje, a tek sam onda napisala O mamama sve najbolje, a zatim Mrvice iz dnevnog boravka i sve ostalo.

Borna: Otkud ste crpjeli inspiraciju?

Sanja Pilić: U pričama za odrasle imala sam inspiraciju iz djetinjstva i mladosti. Bile su tu i neke egzistencijalne teme, dok u knjigama za djecu više inspiraciju uzimama iz djetinjstva svoje djece. U zbirci Nemam vremena opisala sam mnoge događaje koji su se doista dogodili u mom životu, a neke sam izmislila. Doista sam izrezala mamin zastor da bih se mogla obući kao princeza i to sam opisala u priči Odijelo ne čini čovjeka.

Ana Marija: Na početku romana O mamama sve najbolje na početku pišete o tome kako mama nije baš cijenjena tema u književnosti. Je li Vas to navelo da napišete knjigu u kojoj je glavni lik jedna mama?

Sanja Pilić: Tada jest. U to sam vrijeme bila mlada mama i zbog toga je nastao roman. Posvetila sam ga mladim mamama koje moraju postati ozbiljne mame, a u isto bi se vrijeme zabavljale i sanjarile. To je dosta komplicirano. Često su mlade mame malo starije djevojčice koje morajubiti odgovorne  i odgajati djecu, a često bi jedan dio njih sanjario. Jednu takvu mamu željela sam i opisati u knjizi. I neke sam svoje osobine dala Karameli. Sama sam uvijek sanjarila. U tom romanu jedan lik oživi. Često sam željela da netko koga sam dobro zamislila i opisala oživi u stvarnosti. A imala sam i prijateljicu Marijanu i prijatelja Renea, tako da sam i njih potrpala u roman. Malo sam se igrala s događajima iz svoga privatnog života.

Anamarija: Imate sina i kćer. Jesu li Vas oni inspirirali za stvaranje likova Naranče i Lastana?

Sanja Pilić: Jesu! Moja kći Vladimira svirala je klavir, kao i Naranča. Inspiracija mi je bio i moj sin Vid. Mnoge situacije iz obiteljskog života opisane su u tom romanu.

Anamrija: U tom romanu Karamela ima spisateljsku blokadu. Događa li se to Vama ponekad i što tada činite?

Sanja Pilić: Prije mi se događalo, ali danas puno manje. Pisanje je poput gimnastike, što više pišeš, imaš manje blokada.

Borna: Jesu li Vaša djeca čitatelji Vaših romana?

Sanja Pilić: Uh, sad više nisu. Sad imam unuka Renea koji je u 2. razredu gimnazije, unuka Maša je osmašica i imam malog unuka Bartola koji još ne čita. Uglavnom, sad sam dobila Grigora Viteza za roman Pošalji mi poruku. Rekla sam unuku Reneu: Čuj, stari, daj ti to pročitaj! Po tebi sam fizički stvarala glavni lik. Taj moj Rene je retro. Voli starinske satove i kapute. Jako je moderan i svira trubu. Rekla sam mu da mora pročitati roman jer je fora. Pročitao ga je i rekao da je roman jako dobar, a došao je i na dodjelu nagrade. Znači, čitaju kad ih natjeram. (smijeh) I ja ću njemu doći na nastup kad bude svirao trubu.

Tea: U članku u Večernjem listu pročitala sam da ste izjavili da Vam je najteže pisati za teen generaciju, a za taj uzrast najviše pišete knjige.

Sanja Pilić: Točno! Zahtjevno je zato što sam ja sama sebi nekako odredila za koga ću pisati. Ne da mi se i ne volim pisati fantasy, ne volim kompleksne teme, kao što su bolesti. Zapravo sam dosta omeđena. Vi ste kao nova generacija dosta fokusirani na tehnologiju, ne čitate knjige koje smo mi čitali, nisu vam više bliske knjige poput Junaka Pavlove ulice. Nekako se tematski pokušavam prilagoditi vama.